Hrvatski književnici i njihova djela

Sofoklo

Sofoklo smatra se uz Eshila i Euripida jednim od trojice najznačajnijih starogrčkih tragičara. Starogrčkoj tragediji dao je konačan oblik jer je uveo trećeg glumca i umanjio značaj kora za razvoj radnje, a njegovi likovi, premda su idealizirani, suvremenomu čitatelju djeluju stvarnije od Esilovih likova. Sačuvano je samo sedam cjelovitih Sofoklovih tragedija, a to su „Kralj Edip“, „Edip na Kolonu“, „Elektra“, „Ajant“, „Filoktet“, „Trahinjanke“ i „Antigona“. „Antigona“ je starogrčka tragedija podijeljenja na 7 činova čija se radnja nadovezuje na radnju Sofoklove tragedija „Kralj Edip“. Temeljna su obilježja tragedija kao dramske vrste tragični junak, tragična krivnja, tragičan završetak i uzvišeni stil.

Ante Kovačić

Roman „U registraturi“ jedan je od najpoznatijih te najboljih djela hrvatskog realizma. Ante Kovačić napisao je „U registraturi“ u 19. stoljeću za vrijeme industrijske, političke i književne revolucije u Hrvatskoj, što se jasno odražava u djelu. Roman je uokvirene kompozicije te započinje i završava u prostoru registrature, dok je središinji dio životna priča ostarjeloga činovnika Ivice Kičmanovića. Ante Kovačić autor je pripovetki „Bježi-hajka“, „Zagorski luđak“, romana „Baruničina ljubav“ te mnogih drugih.

Tin Ujević

Tin Ujević najznačajniji je hrvatski modernistički pjesnik drugog razdoblja te ga često nazivamo i „hrvatskim Baudelaireom“. U njegovom sonetu „Oproštaj“ iz zbornika „Hrvatska mlada lirika“ i u pjesmi „Naše vile“ uspsotavlja vezu s hrvatskom pjesničkom tradicijom. U Ujevićevoj prvoj fazi stvaralaštva, koja ubuhvaća zbirke „Kolajna“ i „Lelek sebra“, prisutan je oblik soneta i vezani stih, ali i modernije oblikovanje. Druga faza Ujevićevog stvaralaštva obuhvaća zbirke „Auto na korzu“, „Ojađeno zvono“ i njegovu posljednju zbirku „Žedan kamen na studencu" u kojoj iznosi potpuno smirivanje te pomirenost sa sobom i sa svijetom.

Antun Gustav Matoš najznačajniji je pjesnik razdoblja hrvatske moderne, no osim pjesmama pisao je novele, putopis, eseje i kritike. Sam nije objavio nijednu pjesničku zbirku, nego su nakon njegove smrti pjesme prikuplene i objavljene u zbirci 1923. godine. Matoš je pjesme pisao pod utjecajem francuskoga pjesnika Baudelairea, tako da mu pjesme najčešće sadrže simbolistička, neoromantička i impresionistička obilježja. Pisao je domoljubne pjesme, od kojih je napoznatija „Gospa Marija“, zatim pejzažne pjesme, od kojih su najpoznatija „Jesenje veče“ i „Notturno" te ljubavne pjesme, od kojih je najpoznatija „Utjeha kose" gdje su glavni motivi ljubav i smrt

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić autor je zbirke pjesama „Preobraženja“ koja je sastavljena od 48 pjesama te napisana 1920. godine. Prvi je književnik koji je uveo slobodan stih pa je i njegove zbirka „Preobraženja“ prva zbirka slobodnih stihova. Od 1914. do 1930. godine stvarao je svoja djela u razdoblju ekspresionizma. Začetnik je pojmnovnog pjesnistva te je pokrenuo knjizevne casopsie „Vijavicu" (1917.), „Juriš" (1919.) i „Književnik (1924.). Njegov najpoznatiji pjesnički ciklus „Siromasi" nastaje od 1920. do 1921. godine. Najviše se bavio temama kozmičkog ekspresionizma, umjetničkog stvaranja zavičajnim te intimnim temama, a također su mu bile drage teme o smrti i socijalne teme.